Biotehnologija nastavlja težnju čovečanstva da prevlada prirodu, i to čini efikasno kao nijedna tehnologija u ljudskoj istoriji. Bioinženjeri sada manipulišu oblicima života na sličan način na koji su inženjeri industrijske revolucije bili u stanju da izdvoje, sintetišu, uoče korisnost i upotrebe neživu materiju. Baš kao što su prethodne generacije manipulisale plastikom i metalima u uređajima i proizvodima industrijskog doba, mi sada manipulišemo i zaista pretvaramo živu materiju u robu u globalnoj eri biotehnologije.
Sa postojećom tehnologijom, moguće je iseći, ubaciti, urediti i programirati genetski materjal, dakle osnovnu shemu života. Ovim tehnikama, novi inženjeri života preuređuju genetsku strukuturu živog sveta stvarajući hijade novih mikroba, biljaka i životinja, proizvoljno ukrštajući i miksajući genetske strukture. Nedavne kreacije biotehnologije su svinja modifikovana ljudskim genom rasta kako bi dobila na veličini, paradajz modifikovan genom žabe zbog otpornosti na niske temperature i vlagu, losos sa genom rasta domaće stoke kako bi dobio na težini i veličini, svetleće biljke duvana sa fluorescencijom gena svica, i laboratorijski miševi sa virusom AIDS-a u genetskom kodu.
Biotehnolozi su takođe u stanju da traže i izoluju vredne genetske materjale iz doslovno svakog živog organizma. Mogu da kloniraju i industrijski proizvode DNK, hromozome, enzime i ostalu biohemiju. Nedavano dostignuće je štancovanje klonova višeg reda sisara.
Sa ovim mogućnostima, genetski inženjering predstavlja ultimativno sredstvo manipulacije životom. Po prvi put naučnici imaju moć dizajnera i arhitekata života, i način da preokrenu tok evolucije stvarajući nove vrste mikroba, biljaka i životinja profitabilnijih za poljoprivredu i industriju.
Sirovina za ovaj poduhvat su genetski resursi i na isti način na koji je industrijsko doba kolonizovalo svet u potrazi za fosilnim gorivima, biokolonizatori tragaju za novim genetskim materjalima koji se mogu transformisati u profitabilne proizvode putem genetskog inženjeringa. Bioistraživači znaju gde da pronađu biodiverzitet koji im je potreban.
Prema Institutu Svetskih Resursa više od polovine životinjskih i biljnih vrsta žive u kišnim šumama Trećeg sveta i nigde više. Neindustrijalizovano priobalje takođe krije nekoliko miliona vrsta potrebnih novim inženjerima života. Treći svet se suočava sa genetskom groznicom dok vlade i korporacije vrše invaziju na njihove šume i priobalja u potrazi za genetskim zlatom. Ni ljudi nisu izuzeti iz ove potrage. Transplantacija organa i fetusa, genetska manipulacija ćelijama i krvlju je podigla cenu ljudske krvi, organa, matičnih ćelija i gena. Prikupljanje i prodaja ljudskih organa postaje vodeća industrija.
Mnogi predviđaju da će 21. vek biti era biotehnologije. Predvodnici biokolonizacije, vlade i kompanije su svesni da će oni koji kontrolišu genetske resurse planete presudno uticati na svetsku ekonomiju u bliskoj budućnosti. Kako god, nova trka za internacinoalnu prevlast u inženjeringu i komercijalizaciji života predstavlja novu i veoma opasnu pretnju za osetljivi ekosistem planete i sve njene stanovnike. Povrh toga, postavlja se pitanje od najviše važnosti za čovečanstvo:
Da li naučnici, korporacije imaju pravo da proizvoljno menjaju genetski kod živih vrsta?
Da li je dobro miksovati genetski čitavog živog carstva u ime profita ili korisnosti?
Postoji li granica do koje se sme ići u genetskoj modifikaciji živih vrsta?
Zar ne treba zaštiti genetski integritet biološke zajednice?
Postoji li nešto dragoceno i sveto u vezi života ili oblike života možemo tretirati kao robu na novom biotehnološkom tržištu?
Da li je genetska raznovrsnost zajednička baština ili je možemo poveriti korporacijama i vladama?
Vlade, kompanije i naučnici kao predvodnici biorevolucije podstreknuti naučnom radoznalošću i profitom, vešto izbegavaju bilo kakvu diskusiju o bizarnim implikacijama njihovih akcija.
Šta više, takozvani “bioetičari” angažovani od strane vlade ili naučnih ustanova čini se nisu u stanju da se suprotstave progresu u manipulaciji i prodaji života. Oni takođe pokazuju sklonost da nešto nezamislivo vide kao diskutabilno, diskutabilno kao nešto što je moguće opravdati, i na kraju opravdljivo kao rutinu. I dok gotovo sva istraživanja međunarodnog mnenja ukazuju na većinsko protivljenje biotehnološkim eksperimentima i biokolonizaciji, ipak to još uvek ne vodi uspostavljanju masovnog pokreta i biodemokratskog otpora koji bi insistirao na učešću javnosti u donošenju odluka od egzistencijalnog značaja. Bez takvog jednog pokreta , biotehnološka revolucija sa nepredvidivim ekološkim i etičkim implikacijama će nastaviti da se odvija bez ikakve kontrole.
( autor Andrew Kimbrell - autor više članaka i knjiga o životnoj sredini, tehnologiji i društvu, direktor Centra za bezbednost hrane)
nastaviće se....