Tinariwen- nomadski blues
Objavljeno 07/03,2010
Tokom ranih 60-tih nakon odbacivanja jarma francuske kolonije Mali je postao nezavisna država. U udaljenim severnim pustinjskim područjima nomadski narod Tuarezi (Kel Tamashek-narod koji govori Tamašek jezik) se teško prilagođavao novim vladarima, njihovim zakonima i porezima. 1963. je izbio ustanak Tuarega na ispostavi oko legionarske tvrđave Kidal. Ustanak je brutalno ugušen od strane vojske Malia 1963.godine. Stravični događaji su postali važan deo kolektivnog sećanja, a jedan od njih je posebno važan za ovu priču. Naime, tada je izvesni zidar i stočar Alhabib Ag Sidi uhapšen na očigled svoje porodice i sela, odveden i pogubljen zbog pomoći pobunjenicima. Vojska je zatim rasturila njegovo stado kamila i koza. Ovo je jedno od najranijih sećanja Ibrahima,tada četvorogodišnjeg sina Alhabibovog, koji se sa jednom preostalom kravom uputio u izbeglištvo u Alžir. Ibrahim Ag Alhabib je odrastao u izbegličkim kampovima na obodu pustinje, pokazivao je malo sklonosti prema školi i veliku ljubav prema pustinji i divljini. Jednom prilikom je gledao američki film o kauboju koji svira gitaru. Od limenke,batine i sajle kočnice za bicikl(!?!) Ibrahim je napravio svoju prvu gitaru. U početku je svirao etničke melodije a kasnije i arapske popularne pesme. Vremenom je postajao sve bolji jer je puno vremena provodio sa gitarom i u osami. Sa devet godina Ibrahim je pobegao od kuće na kamionu, u potrazi za boljim životom i usput radio kao zidar,stolar, krojač, baštovan...Bio je to život od danas do sutra i samo je druženje i svirka sa izbeglicama činilo život podnošljivim.
Tuarezi uživaju ugled u arapskom svetu kao hrabri i spretni borci pa im je Gadafi tokom osamdesetih ponudio trening i vojnu obuku u libijskoj armiji što ovi sa oduševljenjem prihvataju. U okviru kampova nastaje i narodni pokret za oslobođenje Tuarega. Tinariwen se u tom periodu stavljaju u službu propagande oslobodilačkog pokreta. Snimaju i šire svoju muziku među rasejanim nomadskim narodom. Kasete lošeg kvaliteta zvuka ali sa jasnom porukom se šire poput šumskog požara i postaju vezivno tkivo društvenog pokreta. Pobuna traje svega šest meseci i okončava se sporazumom sa vlastima Malija.
Tinariwen nakon toga zauvek odlažu svoje kalašnjikove i ponovo se vraćaju gitarama i udaraljkama u kojima pronalaze mnogo moćnije oružje za odbranu kulturnog identiteta ponosnog nomadskog naroda. 2000 počinje njihova internacionalna karijera, tokom koje su nastupili na 700 koncerata na svim kontinentima. Osvojili su i brojne muzičke nagrade i nastupili na svim značajnijim festivalima u Evropi . Svojom upadljivom etničkom spoljašnjošću sa turbanima i dugim haljinama su prepoznati kao deo world music scene ali su brzo pronašli svoju prave fanove van ove scene.
Dragan Ambrozić ih u odličnoj recenzciji na Popboks-u predstavlja kao najvažniji afrički sastav trenutka i jedan od najboljih rock sastava današnjice. To je hrabra izjava, ali već nakon prvih taktova jasno je da iza ove izjave stoje "čvrsti" argumenti.
Dok nisam pročitala tvoj post nisam ni čula za Tinariwen. Sviđa mi se muzika koju prave.
Našla sam na rapidshare-u ceo album Aman Iman, skinula ga i evo sada ga slušam.
Lokacija je:
http://rs79.rapidshare.com/files/80381052/Tinariwen_-_Aman_Iman__Water_is_Life_.rar
Ni ja ih nisam tako davno otkrio, al' od tada redovno skidam prašinu s gitare i maštam da se odmetnem u 'ajduke ;) poz
Ako ti budu potrebni jataci, javi se. ;-)